Milutin Bojić 

VETROM ŠIBANI

Volim tvoje ude sazrele i vruće
I detinjsko oko što nemirom žeže;
Volim te kad licem plane ti čeznuće,
Kad se mrkom kožom prospu ruže sveže.

Volim lepe ruke pohotne i male,
Volim tvoje telo kad živcima cepti;
Tisuć kapi krvi lije se u vale,
Od straha pred Novim svaki damar trepti.

Volim te i niko voleti te neće
Živcima što dršću hiljadama kapi,
Dok demonska ruka gura nas i kreće
Do pred ambis strasti, što pred nama zjapi.

Čas u grču plačeš, čas vrištiš očajno,
Čas se zvonko smeješ, ko suludi pani;
Ja te volim, jer smo nemirni beskrajno
Dršćući ko vali vetrom išibani.

Da otvorim žile hteo bih u trenu
I ti na njih usne da postaviš žudno
I krv da mi sišeš, dok ti žudnje venu
I, dok mrem, da topliš moje telo studno. 

I tad otrovana dahom moga leša,
Da me grizeš, dok ti trnu udi goli,
Da kričiš dok ti se žuč krvlju komeša
I da svesno pojmiš onaj ponos holi,

Kad se divlje, ludo, samo krvlju voli.