Ja sam ruža Saronska,
ljiljan u dolu.
što je ljiljan među trnjem,
to je draga moja
među djevojkama.
Što je jabuka među drvetima šumskim,
to je dragi moj među momcima;
željeh hlada njezina i sjedoh,
i rod je njezin sladak grlu mojemu…
Glas dragoga mojega; evo ga,
ide skakućući preko gora,
preskakajući preko humova.
Dragi je moj kao srna ili
kao jelenče;
evo ga, stoji iza našeg zida,
gleda kroz prozor,
vidi kroz rešetku.
Progovori dragi moj i reče mi:
- Ustani, draga moja, ljepotice moja,
i hodi.
Jer, gle, zima prođe,
minuše daždi,
otidoše.
Cvijeće se vidi po zemlji,
dođe vrijeme pjevanju,
i glas grličin čuje se
u našoj zemlji.
Smokva je pustila zametke svoje,
i loza vinova ucvala miriše.
Ustani, draga moja, ljepotice moja,
i hodi.
Golubice moja u rasjelinama kamenijem,
u zaklonu vrletnom!
Daj da vidim lice tvoje,
daj da čujem glas tvoj;
jer je glas tvoj sladak
i lice tvoje krasno.
Pohvatajte nam lisice,
male lisice,
što kvare vinograde,
jer naši vinogradi cvatu.
Moj je dragi moj,
i ja sam njegova,
on pase među ljiljanima.
Dok zahladni dan
i sjenke otidu,
vrati se,
budi kao srna, dragi moj,
ili kao jelenče
po gorama razdjeljenijem.